petak, 24.04.2009.
Post pe'eščetrti
U nadi da neko čita ovo (nemojte da počnem ko Netanderthalian >:)), eto mene opet.
Bio jednom jedan patuljak. Pogodićete, život mu bješe nesretan te bi često zapadao u depresiju, ali ne iz razloga na koji vi mislite (sram vas bilo), već zbog ekstremno niskog rasta koji mu je urođen zajedno s dugom bradom i sposobnošću da kopa i uspješno izrađuje predmete od različitih vrsta metala. Oduvijek zaviđaše svima koji bijahu viši od njega (a tih bješe mnogo) te on čvrsto odluči da će doskočiti svome hendikepu. Mišljaše on tako pa se domisli da bi mogao da učini štule, i to ne samo za noge, već i za ruke. Dade se on tako na posao, radio je i radio u svojoj kovačnici (budući da je, kao patuljak, imao prirođeni smisao za obrađivanje metala) da bi naposlijetku izradio savršeno funkcionalne bakrene štule kojih se ne bi posramio ni sam Arsen Lupiga. Sav ushićen, on, zanemarivši tamne oblake koji nagovještahu nevrijeme, odluči isprobati svoj izum tako da se prošeće obližnjim parkom. Izašavši iz svoje radnje, krene on prema parku kad eto ti kiše. "E nećeš", pomisli on, očito s namjerom da prkosi majci Prirodi. Kao što svi znamo, majka je priroda jedna nadasve gramziva osoba koja ne trpi neposluh pijuna na svojoj šahovskoj ploči pa pošalje malom hvastavom patuljku grmljavinu. Čuvši kako grom udara nešto dalje od mjesta gdje se nalazio, patuljak se lecne, ali odluči da pođe dalje. No tek što je napravio sljedeći korak, zalutala munja udri jedan od njegovih manualnih produžetaka te ga sprži poput ćevapa.
ponedjeljak, 13.04.2009.
Post pe'estreći
Jedan kratki komad, sugestivnog naziva „Omlet“, nadahnut od Šekspira i osjećaja gladi koji me mori već neko vrijeme.
OMLET
(Na scenu izlazi OSOBA.)
OSOBA: E, da mi je sad jedan omlet! Onako, jedna fina, američka porcija sa tri vrste šunke, a sir da se razlijeva svuda po tanjuru! Ne da bih ga smazao, već proždro ko šta boa proždire prepeličje jaje! Onda bih se natjerao da ga povratim nazad u tanjur pa to opet pojeo da dođe ko dve porcije! Sve bih potamanio, ne bi ni beštek ostao! Beštek? Pih! Ja bih to sve rukama pa da mi se sir cijedi niz prste ko kad se sladoled od vanilije cijedi niz štapić dok se vraćaš s plaže!(lagano zareživši) Mmmmm-hmm! Sjećam se ja kad sam pojeo svoj prvi omlet! Čet'ri su mi bile godine! Da vi znate kako sam se naždrokao! Ko svinja jabuka! E, a u školskoj menzi kad baba nije htjela da mi napravi omlet! Još uvijek se sjećam tih gadnih riječi (imitira babu): „Dobićeš ono šta dobiju svi!“ I sad mi recite da nije zaslužila viljuškom! A tek ono đubre u KP domu! Jaoooo! S užitkom sam ga satro! A onda, od svih ljudi na ovom svijetu, i vlastita me majka izdala! Srce mi se kidalo dok je govorila: „Dosta ti je bilo tog prokletog omleta!“ Vjerujte, osjećao sam se gore nego ona kad sa zida uzeh požarnu sjekiru. A čak i sad, ne daju mi mira. Gdje... (tepajući) Gdje je moj omlečić? Da se nije negdje sakrio? Ihih... (fokusira se na točku na podu) AHA! TI! Ti... Abominacijo na šest nogu! Ti i tvoji razbojnici! Naprtili moj omlet na leđa pa ga odnijeli u onaj svoj gadni brlog, je li?! Ehehehehe, platićete vi to meni! CRKNI! (mahnito skačući po podu) ETO TI NA SAD! ŠTAE?! (prestaje od umora)
Mama, pojedoše mi bombone
Meni nijedan ne ostaviše
Daj zato svome milom đetiću
Koji dinar da kupi slatkiše
(Odlazi.)
nedjelja, 12.04.2009.
Post pe'esdrugi
Eto pričice o jednom dirkemovskom tipu altruiste :)
Bio jednom jedan zec. On, iako izgledaše kao sasvim običan pripadnik svoje vrste, ne bješe poput drugih zečeva. Naime, pored iznimne sklonosti zečicama, veoma ga je privlačila čokolada, u čijem je degustiranju naprosto uživao. Kako ostali zečevi s najvećom preciznošću razlikovahu sve vrste jestive zelenjave, tako naš zeka razlikovaše sve vrste jestivih (a bogami i nejestivih) čokolada. Međutim, njegov život ne bješe previše sretan zbog toga. Dok bi zelenjave gotovo uvijek bilo u obilju, na komad čokolade čekalo bi se i do nekoliko mjeseci, i to u obliku ostataka što bi ih kakvo razmaženo ljudsko čeljade ostavilo za sobom nakon piknika u prirodi. Tako našem zeki kao naručen dođe proglas iz Općine kojim oni koji vladaju pozivahu sve radno sposobne zečeve da se zaposle kao uskršnji i time pridonesu uspješnosti nadolazeće sezone dijeljenja čokoladnih jaja dobroj djeci. Našem se zecu oči raširiše ko u teleta, a niz usta stade da mu curi slina. I ni pet ni šest, a on već stajaše u redu pred Općinom, u mislima već proždirući čokoladna jaja koja će mu po dužnosti biti dodijeljena. Naposlijetku, dođe i na njega red te uđe unutra. A za šalterom sjeđaše neka baba u neispeglanoj kariranoj haljini i sa znojem zamašćenim monoklom pa mu, ne skidajući pogled s novinske križaljke, reče: "Ti jaja neš dobiš!". A zeki suze navru na oči pa počme da kuka, moli i preklinje nudeći čak i bubreg u zamjenu za svetu dužnost. Moljaše on tako, a babi dozlogrdi da joj taj zekan buči pod nosom te mu, još uvijek ne skidajući pogled s križaljke, tutne u ruke prvu košaru s čokoladnim jajima koja joj istih dopade. Zeko, sada i službeno uskršnji, zahvali se babi pa pojuri do prvog šumarka da u slast poždere sadržaj košare. Našavši se sam, prione na 'posao'. Jeo je i jeo, potpuno zanemarivši neobičan okus inače obične mliječne čokolade, da na kraju od svih jaja u košari ne ostade ni jedno. Najevši se tako, zec usnu i više se nikad ne probudi.
nedjelja, 15.03.2009.
Post pe'esprvi
Nova pričica za novi, pomalo sivi, dan, čiju tišinu tu i tamo (više tu nego tamo :/) prekidaju zvukovi helikoptera... No, "Da ne gušimo", kako bi rekao Franci Kokalj :)
Bio jednom jedan depresivni stojadin. Stanje njegova uma bješe uzrokovano činjenicom da bi mu se svi auti, pa čak i Smartovi, rugali gdjegod bi se našao. Maloko ko bi naišao na njega na ulici ne bi prostački upro prstom u nj i kroz cerek rekao: "Ehehehehehehe vide onog stojadina, trabant ga prestigo!" I tako našem junaku dozlogrdi da ga maltretiraju pa spakuje rezervne dijelove i ode u Njemačku. A u Njemačkoj mu rekoše: "Ti nisi konstruiran prema standardima Ojropske unije! Mrš odavde!" Naš se stojadin stade pokunjeno vraćati, a onda udri u plač. Plakao je kao kišna godina i ne bješe nikog da ga utješi. Napokon, u glavi mu se javi misao o samoubojstvu koju odluči provesti u djelo. Zaputi se on tako na Mljet, na čijim je liticama planirao da okonča svoj tužni život. Ali tek što uze zalet, stvori se između njega i ponora peglica. "Ne idi dolje, ubićeš se!" reče mu. "To i želim", reče stojadin, "Niko me ne voli jer sam star i beskoristan!""Ali ovdje nam trebaju baš takvi!" I tako se naš junak zaposli u rentakar firmi i življaše dugo i sretno.
:)
petak, 13.03.2009.
Post PEDESETI
Preko šest mjeseci proteče od zadnjeg posta... Rekao bi drug Tito: "Vid' bogati!"
No, da učinim svoj doprinos punjenju blog.hr-ovog hosta sa nekoliko kilobajta ovog posta *spontani pljesak za perspektivnog stihoklepca*. Za ovaj jubilej pristoji da se ispriča priča o jednom jubileju.
Bili jednom jedan muž i žena mu. Življaše u idiličnome i harmoničnom braku i sreći im nije bilo kraja. Prolazijahu tako godine i dođe red da se obilježi zlatni pir. A muž sjede i stade da razmišlja što li će za tu prigodu pokloniti svojoj vjernoj i vrijednoj bračnoj družici. Misli on tako i nikako da se domisli pa ode babi gatari. Baba, uzevši sto maraka i provjerivši da nisu lažni, reče ovako: "Kažu mi Duhovi da ovaj starac svojoj reumatičnoj ženi treba da kupi masažni stolac!" Muž se babi zahvali i pođe u šoping centar gdje kupi najskuplji i, po časnoj riječi prodavača, najkvalitetniji stolac za masažu što je iz burmanskih tvornica izašao. Donese ga on tako kući i sakrije da bi ga izvadio tek veče uoči velikog dana. Sutradan ga za stolom u blagovaoni dočekaše nasmijana žena i golema torta koju zajedno pojedoše u slast. Pošto se pogostiše, muž odvede ženu u dnevnu sobu i pokaže joj to grandiozno i blistavo čudo tehnike koje mu baba gatara bješe preporučila. Međutim, čim je njegova oduševljena supruga sjela u stolac, muž se sjeti da od prodavača nije tražio uputstva, ali odluči zanemariti tu činjenicu, budući da se smatrao dovoljno sposobnim da bez pomoći rukuje stolcem za masažu. No čim je njegova ruka pokrenula stroj, ovaj se divljački izvinu i zarobi nesretnu ženu, slomivši joj pritom vrat. Starac je neko vrijeme tupo promatrao prizor koji se ukaza pred njim. Pogled mu je padao čas na skvrčeno mrtvo tijelo njegove žene, čas na daljinski upravljač u njegovoj ruci, čas na klinca koji je u zgradi preko puta gledao pornić. Odjednom se trgnu, pođe po kaput i šešir i, pošto se obukao, iziđe iz stana ostavivši otključana vrata.
četvrtak, 28.08.2008.
Post četresdeveti
STVARANJE SVIJETA - DIO TREĆI
Gavran ustuknu pred visokom figurom čarobnice koja je uz formalni 'zdravo' upravo prošla pokraj njega, umalo ga nagazivši. Gledajući je kako odlazi svojim putem gavran zaključi da je to najljepša žena koju je u životu vidio i poželi ju za sebe. Stade tako on tokom svakog obilaska svemirskih bespuća da se zaustavlja na mjestu kojim bi ona prolazila i govorila mu 'zdravo'. Nakon nekoliko mjeseci gavran, smatrajući da se njihova veza ustalila, odluči da je zaprosi. Stvori on tako prsten ukrašen dijamantom tek nešto većim od pingpong loptice i pođe ususret svojoj dragani. Kad ju ugleda, stane pred nju i reče: "Udaj se za mene." Čarobnica ga pogleda, nakratko šuteći, da bi zatim kroz smijeh rekla: "Neću." Gavran, povrijeđen i ljut, baci prsten dovraga i bestraga te se vrati da se iskali na Gadnom. Puštajući mu sabrana djela VIS-a "Piano Wire" i pušeći jeftinu cigaru, padne mu napamet odlična ideja koju njegove nadnaravne moći istog trena sprovedoše u djelo. I stvori se tako pred njim lagano pomlađena i obnažena verzija čarobnice. Gavran se u trenu obraduje i nadjene joj ime Mileva, skraćeno Eva. Evi se u početku dopadala smiješna crna ptica koja ju je dvorila i donosila joj sve i svašta, ali kad je gavran zatražio nešto više, nastojala je da ga izbjegava. Kako je vrijeme prolazilo za oko joj je zapeo mladić u kavezu, po njezinom mišljenju mnogo privlačniji od gavrana, te poče da se potajice sastaje s njim. Nakon nekoliko sastanaka upita ga za ime na što Gadan kroz nenadani napad kašlja odgovori: "G-*kašlj kašlj*... adan." "Adam? Lijepo ime. Ja sam Eva", reče ona. I tako se oni nastaviše redovno viđati. I sve bi bilo dobro da ih jednom gavran nije uhvatio. "AHA! Platićete to!" reče gavran pocrvenjevši od bijesa. U tom času stvori se pod njima plavi planet na koji ih gavran u tren oka baci. Mrzio je plavu boju. Da im se planet slučajno ne bi svidio nakrca ga neprijateljski raspoloženim zvijerima i otrovnim gljivama. "E pa da vas vidim", reče gavran i zavali se u fotelju.
Kraj?
petak, 22.08.2008.
Post četrestosmi
STVARANJE SVIJETA - DIO DRUGI
Gavran, shvativši da je slobodan, poskoči i urlikne tako jako da ga je čak i čarobnjak (koji na to nije obraćao preveliku pozornost) čuo iz svoje fotelje. Razgledavši svoju okolinu malo pomnije, gavran se malko ozlojedi. Kut Svemira u koji ga baci čarobnjak bješe još gluplji i dosadniji od mjesta gdje se sada nalazio čarobnjak, njegova fotelja, lula i čaša rakije. Razmisli malo gavran i pade mu napamet da bi nečim trebao da osvjetli okolinu. I tek što pomisli na to stvori se pred njim velika žuta kugla. "Savršeno", reče ptica zadovoljno kimnuvši, "lampa za čitanje i grijalica u jednom." Kugli nadjene ime Sunce jer se pomoću nje vrlo lako uspio da otarasi iznimno napasnih životinjica koje bi na kuglu sunule kao kakve kamikaze (i zatim bivale spržene). Prođe tako neko vrijeme i gavranu opet postade dosadno pa mu padne na um vrlo zla ideja. Odlučio je da na sliku svog omraženog bivšeg gospodara stvori biće koje će mučiti u maniri mučenja koja je on trpio. I stvori on tako čarobnjakolikog lika, nadjene mu ime Gadan i zatvori ga u kavez da ga muči kad god mu se sprdne. Mučenje Gadnoga u početku je i samoj ptici predstavljalo napor. Morao je početi da puši lulu i cigare (da mu može puhati u lice) i da izdrži slušanje najnovije ploče jedne nadasve grozne grupe [Piano Wire] (da mu dotičnu može puštati dok ne počne moliti za milost). Mučijaše on tako Gadnog, ali mu i to polako dosadi pa odluči da malo istraži dio Svemira u kojem se nalazijaše. Poče on tako da se skita beskrajnim i uglavnom dosadnim prostranstvom. No dok je jednoga dana bezbrižno švrljao Svemirom, najednom ugleda nešto od čega mu srce siđe u pete brže od lifta u tornju Montparnasse.
Nastaviće se...
srijeda, 20.08.2008.
Post četresedmi
Pa, da počnemo od početka...
STVARANJE SVIJETA - DIO PRVI
U početku bijaše jedan čarobnjak. Ali ne sasvim u početku, uzevši u obzir njegov buran život prije nego ga je šef iz čiste obijesti bacio u rupčagu u kojoj se trenutno nalazijaše. A šef rečenoga šefa je ovoga takođe iz čiste obijesti bacio na njemu nepoželjno mjesto i tako unedogled. Nije sad da je rupčaga u kojoj je čarobnjak živio bila mala, mračna i skučena. Prostor u kojem je živio čarobnjak bješe beskonačno velik i nadasve divan, ali beskrajno dosadan. Čarobnjak mu zato jednom prilikom posprdno dodijeli ime 'Svemir'. Vrijeme je provodio uglavnom dureći se i sjedeći u ogromnoj fotelji s uvijek polupraznom čašom rakije u ruci. Katkad bi pušio lulu, i to tek toliko da napakosti svome slugi gavranu preko kojega bi se psihički osvećivao svome šefu za eone maltretiranja koje je bio prisiljen da trpi. Njegov gavran je, međutim, bio mnogo više od obične ptice i boksačke vreće. Ta životinja bješe sposobna da, između ostalog, stvori šta god joj padne napamet. Nažalost, gavranov dar bješe traćen u krletci u kojoj ga je njegov gospodar držao i povremeno se na njemu iživivljavao. Vrešenje atentata na čarobnjaka bila je i prelaka zadaća za njega, no postojao je problem, a rečeni je, pogodićete, besmrtnost. I prolaziše tako eoni kao minute u beskrajnim životima čarobnjaka i njegova sluge dok, ničim izazvan, čarobnjak najednom ustade iz fotelje, krene prema kavezu s gavranom, otvori ga i reče: "Bjež odavde i ne dolazi mi više na oči." Gavran ostade zatečen pa ispade kao da ga ne sluša, a čarobnjak tad udari u divlju dreku i silom protjera zatečenu pticu u najzabačeniji kut Svemira. Još uvijek zbunjena, crna ptičurina se ogleda oko sebe i polako shvati da je slobodna.
Nastaviće se...
četvrtak, 14.08.2008.
Post čestresšesti
Ko što obećah, novi post, ali ovoga puta ga ne sačinjava priča, već, kao šta na to upućuje tag (koji nema smisla jer ga čitalac ionako ne vidi), dramatičan komad s laganom primjesom poezije:
DJELATNIK MINISTARSTVA ZA ZAŠTITU OKOLIŠA I ISTREBLJENJE SIVIH MUNGOSA (koji se, kako uskoro doznajemo, u slobodno vrijeme bavi poezijom):
Proglašavam ovo mjesto
Zaštićenim
Zbog ovog ovdje bora
To je jedan vrlo stari bor
Zar ne vidite kako mu je izbrazdana kora?
Ali da kora nije hor
A bogami, ni zbor
To je drugi par rukava.
(brže, mrmljajući) Isto je tako drugi par rukava kad mi je ona đubrad balava zatukla psa batinom pa mu se mozak prosuo tratinom moje temperamentne susjede koja se razjarila ko kad joj onomad posjekoh usjeve kanabisa da se riješim onog odvratnog mirisa truleži koji je dopirao od one daveži od moje žene koja tamo leži i još uvijek bulji u mene otkad sam je--(tapšu ga po leđima)
Elem, što sam htio da kažem... E... Ovim proglašavam područje u krugu četiri kvadratna metra od ovog bora zaštićenim. A sad me izvinite. (vadi komad papira i pribija ga za bor, ogledava se oko sebe i potom odlazi)
nedjelja, 15.06.2008.
Post Čertrespeti
DIO DRUGI
Pred njima je stajao dugokosi mladić, možda tek nešto stariji od njih, zaogrnut crnom pelerinom koja se vukla za njime po tlu. Nije im pošlo za rukom da ustanove izvor zasljepljujuće svjetlosti. Činilo se kao da isijava iz drveća crnog poput ugljena. Tek što se družina sabrala od vriska iznenađenja što ga sekundu ranije ispustiše, neznanac im priđe. Pozdravi ih tonom koji se doimao začuđujuće prijateljskim te ih pozove da mu budu gosti u njegovoj tvrđavi gdje su sigurni od opasnosti koje vrebaju po šumi. Kada ga upitaše za ime, od riječi koja mu izađe iz usta sledi im se krv u žilama te počeše da se premišljaju glede njegova prijedloga da pođu s njim. Najhrabriji i najmudriji među njima tad istupi i pristojno, ali odlučno odbije neznančev poziv. Tek što je izgovorio svoje sruši se na tlo bolno vrisnuvši. Na glavu mu je bila zalijepljena neka vrst elektrošokera s oštrim metalnim završecima koji mu kidahu strujom spaljeno meso s lica. Njegovi su drugovi užasnuti promatrali taj neugodan prizor. Nekoliko trenutaka nakon što je najhrabriji i najmudriji mudro zašutio (grkljan mu se nalazio nekoliko metara od beživotnog trupla), iz šume se pomoli spodoba koja je bacila uvojito oružje. Na užas družine, rečena je spodoba ličila na neznanca zlog imena kao jaje jajetu. 'Vrijeme je da se bježi', pomisli družina i udari u divlju i uzaludnu trku. Uzaludnu jer bijahu zarobljeni u roku nekoliko minuta i prepušteni na milost i nemilost njihovih sadistički nastrojenih domaćina...
Kraj?
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Izvinjavam se vjernim čitaocima na čekanju, ali sada kad obavih godišnji odmor očekujte postove na malo redovitijoj bazi.
